U šestoj epizodi serije, Ethan (Will Sharpe) se kratko osvrće na mimetičku požudu kako bi objasnio zašto je njegov prijatelj Cameron (Theo James) progonio svaku djevojku koja se Ethanu svidjela. “Imate loš slučaj nečega što se zove mimetička želja”, kaže Ethan. “Ako netko s višim statusom od vas želi nešto, to znači da je vjerojatnije da i vi to želite.” To sugerira da Cameron želi nešto ne zato što misli da je vrijedno, već zato što su drugi to smatrali vrijednim.
Kako radnja napreduje i napetosti eskaliraju između Ethana i Camerona, postaje jasno koliko mimetička želja može biti utjecajna i kako se oblikuje.
Što je mimetička želja?
U Girardovoj mimetičkoj teoriji želje, on postulira da je želja temeljno društvena. Želimo ono što drugi žele, a štoviše, naše težnje su orijentirane na obrazac, što znači da ne želimo predmete kao cilj sam po sebi, već kao sredstvo za postizanje cilja, a to je oponašanje ljudi kojima se divimo ili ih poštujemo.
Kako mimetička želja utječe na vaš um?
Girard je vjerovao da mimetička želja može biti katalizator socijalnog učenja, slično kao što djeca traže od svojih skrbnika da modeliraju njihovo ponašanje. Međutim, kaže da bi to također moglo dovesti do “mimetičkog rivalstva”, koje se obično događa kada postoji natjecanje oko predmeta želje ili ako je predmet ograničen u ponudi – što se događa u Bijeli lotosprema neuropsihologinji Karen Sullivan, PhD, ABBP, nazivajući to “Cameronov učinak”.
“Cameron ne želi samo Harper, on je želi jer mu to daje društvenu prednost i jer je ona već zauzeta, a to je mjesto gdje se mimetička požuda vraća nazad i dovodi do mimetičkog rivalstva.” — Karen Sullivan, doktorica znanosti, ABBP, neuropsihologinja
“Cameron ne želi samo Harper, on je želi jer mu to daje društvenu prednost i jer je ona već zauzeta, a to je mjesto gdje se mimetička požuda vraća i dovodi do mimetičkog rivalstva”, kaže -She. Ona također spominje da mimetičko rivalstvo razdvaja pojedince u dvije skupine – one koji imaju (ljude koji imaju objekt) i one koji nemaju (ljude koji ne mogu imati objekt) – “to je bit društvenog nasilja”.
Iako se volimo smatrati racionalnim pojedincima, ne možemo si pomoći ako želimo nešto što netko drugi ima. To je, primjerice, uobičajeno među tinejdžerima ili ljudima koji pokušavaju shvatiti tko su, što žele biti i kakav žele biti u svijetu, kaže psihologinja Barbara Burt, PsyD, direktorica programa na koledžu. društvenih i bihevioralnih znanosti na Sveučilištu Phoenix. Ti ljudi obično traže vodstvo od drugih dok razvijaju svoj identitet.
“Ako djelujete iz mimetičke želje, tada gledate ono što bih ja nazvao vanjskim mjestom kontrole”, objašnjava dr. Burt, za razliku od unutarnjeg mjesta kontrole. “Ono što unutarnji lokus kontrole kaže je: ‘U redu, ovisi o meni i onome što ja radim u odnosu na ono što drugi ljudi imaju ili što rade. “ „Tada su želje isključivo motivirani onim što drugi ljudi imaju kada stvari mogu postati problematične – i, prema dr. Burtu, “postoji dovoljno dokaza da ćemo, ako nešto učinimo iz vanjskog razloga, na kraju biti nezadovoljni”.
Predmeti također mogu naizgled imati opipljivo obećanje premošćivanja jaza između osobe i pojedinca kojeg žele oponašati. Mimetička želja obično služi kao način prodaje proizvoda, što je vrijedno ne samo u smislu onoga što čini, već je često i “simbol” onoga tko ste.
U članku koji je napisao Bradley Hoos u Forbes, on tvrdi da je mimetička želja često u srcu učinkovitog utjecajnog marketinga. “Marketing je kultura želje velikih razmjera”, piše on. “Ako uzori vaše publike počnu zagovarati proizvod, veća je vjerojatnost da će ga ta publika kupiti.”
Dr. Burt smatra da se ne radi samo o utjecajnom marketingu, već o marketingu općenito: “Na mnoge načine, oglašavanje Istočno primjena mimetičke želje. Dr. Sullivan ponavlja taj osjećaj, dodajući da je ljudima često teško odoljeti njegovoj privlačnosti i da čak mogu biti “nezasitni” jer je u našoj biologiji utkano da imamo osjećaj pripadnosti. “Naša biologija nam govori: ‘Pripadajte grupi koju trebate’ ili ‘Sigurniji ste u grupi’ – to je poruka koju šalje našem mozgu”, kaže ona, i na taj način, Cameronina drska potraga za Harper gotovo je “životinjska, ožičena stvar.”
Osim toga, mimetička se želja također može manifestirati na načine koji nadilaze fizičke objekte. Može se proširiti na ideje, uvjerenja i prakse s kojima se povezujemo. A kada razmišljate o tome u domeni mimetičke želje, mogli biste se zapitati zašto radimo stvari koje radimo. Ovdje se opet postavlja pitanje: je li to zato što to mi sami cijenimo ili zbog onoga što činjenje govori o nama?
Kako izbjeći mimetičku želju?
Čini se da je mimetička želja svojstvena ljudskom ponašanju i, bili mi toga svjesni ili ne, može utjecati na nas na mnoge načine koji su izvan naše kontrole. Dok dr. Sullivan vjeruje da imamo slobodnu volju kao ljudska bića, “jako ga osuđuje” mimetička želja, kao da je to neizbježan aspekt nas samih.
Međutim, dr. Sullivan kaže da postoji moć u znanju i da može biti od pomoći prepoznati da je mimetička želja, koliko god prožimajuća bila, stalno u igri ui oko nas. “Kada to osvijestite, možete nadjačati nesvjesni poticaj da učinite nešto što nije u vašem najboljem interesu”, kaže ona.
Dr. Burt kaže da također može biti od pomoći okrenuti se prema unutra i pregledati koje su vaše istinske osobne želje. Ona postavlja pitanja koja biste možda željeli postaviti sebi, poput “Biste li i dalje željeli ono što želite da nitko drugi to ne želi?” i na dubljoj razini, “Pomaže li ti ova stvar da postaneš ono što želiš?”
Iako će svakako biti potrebna praksa da odvojimo svoje želje od onoga što drugi žele, osobito zato što ljudi postoje u zajednici, a ne u vakuumu, postoji prednost u korištenju vlastitih unutarnjih osjetila prilikom donošenja odluka i razmatranja koje vanjske sile mogu utjecati na vas u bilo kojem trenutku vrijeme.